„…Neprestano kreiramo, ljudska smo bića i to nam je urođeno…“

U sklopu projekta „Suvremene umjetničke prakse“ učenice 3.A razreda Maja, Kala, Karla, Nikolina, Lucija i Laura kontaktirale su umjetnika Nikolu Fallera.

Nikola je pristao na intervju koji se preko Zoom aplikacije održao 2. ožujka 2023. Na početku intervjua profesorica Vesna Pušelj zahvalila je na odazivu i sudjelovanju u projektu. Ukratko je opisala projekt i prepustila riječ učenicama koje su se predstavile i započele intervju.

Učenice: Dobar dan, mi smo učenice 3.A, Maja, Kala, Karla, Nikolina, Lucija i Laura. Hvala Vam što ćete nam odgovoriti na par pitanja. Za početak, naše prvo pitanje bilo bi – kako ste?

Nikola Faller: Pa evo, prije svega, volio bih vam izraziti svoju sreću što ste izabrale landart, umjetnost u prirodi. Zbog toga mi je jako drago. Ja sam vrlo dobro, upravo sam se vratio iz Bosne, bio sam na obiteljskom izletu na snijegu, samo mi je žao što u mom gradu, Osijeku, nije palo malo više snijega. Slama je moj najizraženiji vid stvaralaštva, ali osim nje, ja radim i s drugim materijalima, poput snijega i leda.

Učenice: Kako to da ste se upustili u taj posao, kako ste izabrali materijale s kojima radite? Što Vas je motiviralo na to?

Nikola Faller: Od malena sam želio biti umjetnik. Volio sam crtati, upisao sam Akademiju, smjer slikarstvo, ali sam se ipak između prvog i drugog semestra odlučio prebaciti na kiparstvo, koje sam i završio nakon četiri godine. Zatim sam se vratio u svoj rodni kraj, Osijek, gdje sam počeo raditi u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn te sam predavao kiparske predmete. Tamo sam stalno bio u dodiru s knjigama, te sam u jednoj od njih pronašao podatak o mitovima drevnih naroda. Naišao sam na opis njihovog običaja da izrađuju skulpture od pruća i slame na njivama poslije žetve, te ih zatim spaljuju. Vjerovali su da na taj način božanska energija ulazi u tu skulpturu te zatim vraća plodnost njivi. Taj opis mi se uvukao pod kožu, te sam dobio poriv da takvo nešto ponovo oživim. Kako sam kod kuće imao njivu, pozvao sam nekoliko kolega i učenika te smo u ljeto 2006. organizirali prvu manifestaciju takve vrste. Nazvao sam je „Kiparska kolonija slama“, ali se naziv kasnije promijenio u „Slama landart festival“. Poželio sam istu stvar ponoviti i sljedeće godine, a u međuvremenu, dobio sam i nekoliko narudžbi. Iz susjednog sela dobio sam narudžbu za slamnatog pijetla, u božićno vrijeme primio sam želje za izradom slamnatih božićnih ukrasa. Tako je vrijeme prolazilo, a ja sam u isto vrijeme radio u školi i bavio se izradom skulptura od slame. Nakon 3 godine, kako sam oduvijek maštao da budem slobodan umjetnik, dao sam otkaz u školi. Naravno, naišao sam na brojna osuđivanja, jer nitko nije pretjerano vjerovao da ću se moći uzdržavati samo od izrade skulptura, ali bio sam uporan. Počeo sam dobivati sve više narudžbi, gostovanja, radio sam i posjećivao škole, vrtiće, festivale… Zatim mi je sinulo – radim samo sa slamom, ali zašto ne bih radio i s drugim materijalima, onima koji su ovisni o godišnjim dobima? Tu misao sam prvi put ostvario kad sam bio predstavnik Hrvatske na gostovanju u Kanadi, gdje je moja grupa izradila skulpturu od snijega. Vrativši se u Osijek, poželio sam iskoristiti neke segmente grada. Kako Osijek ima mnogo prekrasnih parkova, inspiriran japanskom umjetnošću kreiranja zen-parkova, počeo sam grabljati suho lišće. Sve se moglo poklapati: ljeti bi koristio slamu, u jesen suho lišće, zimi snijeg, a u proljeće pokošena trava. Pomoću tih materijala izrađivao sam velike crteže na tlu, te je stvoren projekt „Četiri godišnja doba“. Volio bih, također, napomenuti nešto što smatram da je izuzetno važno, a to je činjenica da svi naši društveni i pojedinačni problemi potiču od nepoštivanja našeg bitka (prirode). Izdvojili smo se i maknuli od prirode, ne poštujemo ni nju ni sebe. Smatram da je bolesnom čovjeku, ili pak čovjeku u nekom problemu, odmah lakše ode li u prirodu. Tada smo najispunjeniji, najsretniji i najkreativniji. Mislim da je Hrvatska prelijepa i raznolika zemlja s mnogo prirodnih bogatstava, ali i da nije dovoljna samo zaštita nekih njenih dijelova. Jer u redu je biti posjetilac nekom nacionalnom parku, kupiti kartu, prošetati i slično, ali po meni je puno bitnije da mi kao ljudska bića postanemo kreativni u prirodi, ali bez da remetimo njen mir. To je nešto što nam landart pruža, slobodno izražavanje naše kreativnosti bez narušavanja reda prirode.

Učenice: Kakvo je Vaše mišljenje o odazivu na vaše izložbe? Kako lokalno stanovništvo na njih reagira?

Nikola Faller: Mislim da stanovništvo odlično prihvaća landart jer ih podsjeća na mnoge generacije prije njih. Ovdje mislim konkretno na slamu, jer slama je dio života mnogo prijašnjih generacija, a dio je i religija. Primjerice, vi ste sada navikli spavati na istim modernim madracima, a u prošlosti bi narodi spavali na slami koju godinu, te bi ju izbacili i stavili novu, svježiju. Mnogo je primjera gdje ljudi osjećaju potrebu da odu u prirodu, da joj se ponovo približe. Prema tome, odaziv na moje izložbe je ne samo odličan, već sam i često pozvan da svoje skulpture izložim i na drugim manifestacijama, festivalima, sajmovima i slično. Jedino što priznajem da me smeta je miješanje politike u umjetnost, jer smatram da politika u kreativnom izražavanju nema što raditi ni braniti. Ne volim neke političke poteze i zabrane, poput neizvjesne sudbine baroknih zgrada u mom gradu ili privatizacije naših plaža. Živimo u zemlji koja je i kulturno i prirodno nevjerojatno bogata, te o tome ja pričam kroz umjetnost, netko drugi će kroz nešto drugo. Ne radi se samo o našoj državi, već smo i kao čovječanstvo došli u situaciju da režemo granu na kojoj sjedimo, a to neće dobro proći ako nastavimo rezati. Mi smo dio prirode. Jedino kako mi na ovom planetu možemo egzistirati jest da budemo u harmoniji s prirodom i drugim bićima.

Učenice: Koje ste sve države posjetili? Jeste li se i u njima bavili landartom?

Nikola Faller: Putovao sam uzduž i poprijeko. Bio sam u Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Srbiji, BiH, Njemačkoj, Italiji, Kanadi, Peruu, Šri Lanci, na Filipinima… Redovito putujem u široj regiji. U svakoj državi bavio sam se svojom umjetnošću. Primjerice, u Šri Lanci crtao sam po pijesku, u Peruu sam radio skulpture od lišća banana, u Andama sam radio sa kukuruzom i palminim lišćem…Domaće stanovništvo je odlično prihvatilo moje performanse, te su mi se i oni pridružili. Svaka zemlja je jedinstvena i raznolika, sa raznim krajolicima, a iz svakog možeš izvući neki način da izraziš svoju kreativnost. Ali eto, nažalost, uništavanje vlastitih bogatstava očito ni jednoj državi nije strano. Najviše me pogodilo vidjeti uništavanje Amazonske prašume. Napomenuo bih kako mi Europljani džunglu doživljavamo kao nešto prijeteće, neki nered, a ona je upravo suprotno. Džungla je najveći mogući organizirani sklad između živih bića. Da u njoj ne vlada toliki red, raspoređenost i sklad, ni najmanji od tih organizama ne bi mogli živjeti u harmoniji. Svi mi ljudi moramo napraviti pomak ka boljemu kako bismo i mi nastavili živjeti u skladu i zapravo, uživati u životu. Ovdje bih citirao jednog poznatog Indijanca. On je u pismu američkom predsjedniku, koji je želio da njegov narod proda svoju zemlju, napisao „Tu prestaje život, a počinje preživljavanje.“ S tom tvrdnjom se u potpunosti slažem. Živimo u predivnoj zemlji, a muči nas inflacija i svakojake krize.

Učenice: Svi smo, čini se, svjesni očitog nedostatka kreativnosti u našem obrazovnom sistemu. Mislite li da bi bilo moguće u obrazovanje uklopiti neke elemente za poticanje kreativnosti, te na koji način?

Nikola Faller: Pa, kako sam radio u školi tri godine, upoznat sam s manjkom kreativnosti u obrazovanju. Prema mom iskustvu, najbolje je pustiti djecu da sami određuju što žele raditi, da se sami bave svojim interesima. Nije dobro ocjenjivanje i tjeranje, jer u nekim predmetima jednostavno ne može biti kriterija za to koliko je netko dobar. Kad netko izražava sebe u umjetnosti, može raditi što god želi. Naravno, postoji i onaj zanatski dio koji se treba ispuniti, ali ono što je najbitnije jest pustiti da ljudi izražavaju sami sebe. Naš obrazovni sustav treba ići u smjeru koji bi uklonio šturo bubanje informacija, te ga zamijeniti kreativnim pristupom i radom. To je nešto što bi zapravo pokazalo da vi mladi razmišljate svojom glavom, te da je bitnije to nego da znate, primjerice, koje godine je što bilo. Iz vlastitog primjera znam da mnogo toga morate raditi samostalno, jer vas za život dalje u školi ne obučavaju. Nije dobro ni smanjivanje satnica predmeta poput likovnog ili glazbenog. Uzmite samo za primjer neke velike korporacije, koje kako bi došle do još većeg uspjeha, koriste reklame koje se prikazuju, rekao bih, cijelom svijetu. A što čini neku reklamu? Slika, video, glazba, dakle – kreativno izražavanje. Sve se više ulaže u marketing i reklame, a ovdje, u obrazovanju, satnice satova vizualne kulture, dakle likovnog, postaju sve manje. To pokazuje da su sustavu takvi predmeti nevažni, i ne razumijem zašto. Ono što bih htio napomenuti je nešto što smatram vrlo važnim, a to je činjenica da je svatko od nas kreativan, svatko je umjetnik. Razmislite – svi vi svakoga dana krojite svoj dan, kako ćete se obući, što ćete od glazbe slušati, što ćete reći… Neprestano kreiramo, ljudska smo bića i to nam je urođeno. Samo je pitanje hoćemo li kreirati nešto što je u skladu s prirodom i drugima, te na dobrobit stanovništva, ili ćemo kreirati nešto poput atomske bombe. To je kreativan čin, složiti nešto tako komplicirano. Ali ipak, takva kreacija nije u skladu s čovječanstvom. Nikola Tesla je rekao: “Kad čovječanstvo prestane koristiti svoju kreativnu energiju za destruktivne stvari, dogodit će se velika promjena.“ A evo nas i danas, trošimo hrpu vremena i novaca na nešto što je destruktivno.

Učenice: Mislite li da se u današnje doba isplati biti umjetnik?

Nikola Faller: Itekako. Uvijek se isplati raditi nešto što čovjek voli. Sva sreća pa su mi roditelji oduvijek bili podrška, njima je bilo važno da se bavim nečime što volim. Moje je mišljenje da svatko od nas dolazi na Zemlju s određenom misijom, svatko ima posebnu priču koju nosi unutar sebe. Nju treba razviti, dozvoliti joj da se razbukta i ispriča. Ljubav u tome najviše pomaže, tada ta priča dolazi na površinu. Treba ulagati u put koji će nas učiniti sretnim, a ako smo mi sretni, širit ćemo tu sreću oko nas, pa tako i doprinijeti društvu.

Kakvi su Vam planovi za budućnost? Imate li stvaranje nekog velikog projekta na umu?

Nikola Faller: Imam. Prošlih sam godina počeo bolje zarađivati, te sam za te novce kupio jedno zapušteno imanje u Baranji. To sam počeo krčiti, te ću tamo smjestiti svoj atelje koji će biti otvoren i za javnost. Tamo će biti i park skulptura. To znači da ću imati trajnu lokaciju koju će moći posjećivati djeca, škole, vrtići, pa i naravno, odrasli. Ima mnogo posla, ali mislim da će se isplatiti i veselim se ishodu.

Učenice: Priznajemo, zaista ste nas inspirirali na bavljenje ovom vrstom umjetnosti. Još bismo Vas samo htjeli pitati, imate li možda kakav savjet za nas početnike koji bismo se takvom umjetnošću htjeli baviti?

Nikola Faller: Po meni je najbolji pristup odlazak na neku lokaciju, bez neke ideje. Vaše okruženje inspirirat će vas na umjetnost i stvaranje. Kad dođete, primjerice, na neku livadu ili u šumu, zastanite i pogledajte čega tamo ima. Koje je godišnje doba? Ima li snijega? Ima li trave, suhog lišća, grančica? U prirodi, svako godišnje doba obiluje sa pregršt mogućnosti. Nekada, kad su ljudi još živjeli u prirodi, ona je diktirala što oni trebaju raditi. Tako je nastalo puno primjera landarta, poput snjegovića! Priroda sama daje što vam treba, svako doba daje neku svoju energiju. Budite otvoreni, i primajte od prirode, ali joj ne oduzimajte.

Učenice: Hvala Vam puno na tako opširnim i zanimljivim odgovorima. Mi vas potičemo da se i dalje nastavite baviti onime što volite.

Nikola Faller: Hvala vama, jer pronašavši me, i odlučivši se na razgovor i pokazivanje zanimanja za moju umjetnost, dajete mi inspiraciju, želju i volju da nastavim još bolje nego dosad i da zajedno gradimo neku ljepšu okolinu.